RIJEČ ČITAOCU
(Iz knjige: ''Duša raste u slobodi'')

    U vrijeme kada sam primao prve plate za posao psiholga nisam osjećao da "pošteno zarađujem hljeb". Pripadam generaciji prvih psihologa koji su se bavili primjenjenom psihologijom, znači novoj profesiji. Za nove profesije, a posebno psihologa, karakteristično je da pate od nedostatka praktičnog znanja potrebnog za rad i da nemaju prethodno utrvenu stazu. Osim toga, mlad psiholog jednostavno ne može da ima dovoljno znanja za rad: glavno znanje mora da stekne kroz vlastito iskustvo. U to vrijeme često sam mislio kako su ljudi dobri - skoro ništa korisno ne znaš, a oni te poštuju i plaćaju. Uvijek su me oduševljavale osobe koje znaju nešto da savršeno rade: čiste, tešu, zidaju, kuvaju, slikaju, liječe, obučavaju druge i slino. Osjećanje nekompetentnosti, osjećanje da "statiram" psihologa tjeralo me u potragu za znanjem. Radio sam sa invalidima, "vidio" sam da koliko se neka osoba osjeća srećnom ili nesrećnom ne zavisi od takozvanog realnog stanja, onoga što spolja vidimo; poznavao sam osobe koje su, prema našim kriterijumima, bile u realno veoma nepovoljnom položaju, na primjer, nepokretne ili sa vidnim deformacijama, ali se nisu osjećale nesrećnim, nisu patile i obrnuto. To mi je ukazivalo na značaj "psihološkog faktora", ali nisam imao objašnjenje niti razumijevanje tih složenih ljudskih situacija.

    Nakon trogodišnjeg učenja i praktičnog rada po programu specijalizacije za kliničkog psihologa stekao sam znanje koje mi je omogućavalo da na osnovu intervjua i primjene kliničkih psiholoških testova znam koje je prirode problem pojedinačnih pacijenata; da li se radi o neurotičnim poremećajima, ako da, koje su vrste; da li se radi o nekoj vrsti psihotičnog poremećaja ili poremećaju ličnosti neke druge vrste, te da u slučajevima kada kod pacijenata dolazi do propadanja mentalnih sposobnosti utvrdim stepen i uzrok propadanja. Naravno, to znanje u nekim slučajevima je bilo veće pouzdanosti, a u nekim manje. Za to dragocjeno znanje, sa kojim se već moglo poštenije živjeti, zahvalan sam kolegama i koleginicama kod kojih sam učio, a prije svega Prof. J. Bergeru, neosporno zaslužnom za to što je klinička psihologija postala profesija u bivšoj Jugoslaviji. Povratne informacije koje su mi dolazile od pacijenata, psihijatara i neurologa pojačavale su osjećanje da "nešto znam", i to je doprinosilo da se osjećam kompetentnijim u radu, ali nije mi donijelo mir.

    Psihologa sam zamišljao, prije svega, kao ličnost koja može da vlada sobom, razumije druge i može da pomogne drugim osobama da se oslobode bar nekih psihičkih patnji, a znanje koje bi omogućilo to nalazilo se u onoj oblasti rada psihologa koja se zove psihoterapija.

    Težio sam ka tom znanju. Proučavao sam psihoanalizu i druge, tada moderne, psihoterapeutske pristupke, kao što je bio Karen Kornejeve, Sulivenov, Geštalt i pristup Karla Rodžersa. Na kongresima i stručnim sastancima slušao sam dosta psihoterapeutskih izvještaja, ali stalno sam imao utisak da to "nije ono pravo". U to vrijeme psihoterapeuti su uglavnom isticali da se bave psihoterapijom "orijentisanom" ovako ili onako. Među psihoterapeutima, čak i onim koji su isticali da imaju "ler analizu" prepoznavao sam izuzetno nesavršene ljude i neznalice, koji su naročito isticali kako "šutanje psihoterapeuta u toku seanse djeluje terapeutski". Osim toga, psihoterapeuti su prikrivali svoje neznanje i nemoć i prenaglašenim isticanjem važnosti "da treba pacijentu dati mogućnost da ispriča svoj život i da je važno da ga saslušamo". Tako su nastali pacijenti koji su naučili da psihoterapija uglavnom znači pričanje svoje životne priče i to i danas čini veliki broj pacijenata idući od terapeuta do terapeuta. Ali, ono što me činilo nezadovoljnim samim sobom i onim što sam vidio na području psihoterapeutskog rada, je činjenica da nisam susretao pacijente koji su preporođeni nakon psihoterapeutskog tretmana.

    Došlo je vrijeme kada sam počeo sve više zapažati vlastitu nesavršenost i nesavršenost ljudi uopšte, naročito onih obrazovanih. Bilo je vrijeme samoupravljanja. Takozvani "samoupravni proces" uticao je na život svakog čovjeka, i sve manje su životne situacije na poslu bile predvidljive, jer se nije znalo odakle i kada može da dođe neka "inicijativa". Tako je sve manje ljudi bilo u mogućnosti da se zaštiti položajem i titulama. Budući da su situacije bile sve manje predvidljive ljudi su se sve više pokazivali onakvim kakvi jesu: nezreli, egoistični, pohlepni, agresivni, zavidni, intelektualno inferiorni, nesvjesni značenja vlastitih postupaka, nesposobni da podnose neuspjehe, a posljedica toga bila je da su bili u stalno napetoj borbi, nadmetanju i grabežu. Sve veća nesaglasnost među ljudima o svemu onome što je nametao život ukazivala je na sve veći nedostatak sposobnosti razumijevanja i nezrelost. Naravno dolazile su do izražaja i pozitivne osobine, ali nesavršenost je bila uočljivija. U to vrijeme naročito su se ljudi pokazivali onakvim kakvi jesu jer su bili "uvučeni" u igre moći, koje su neprestano vođene između takozvanih rukovodećih struktura i samoupravljača, a koje su dovodile do većih ili manjih konflikata, pa i reaktivnih neurotičnih i paranoidnih stanja. Mada su i jedni i drugi mislili da znaju šta žele da postignu i jedni i drugi su bili nesvjesni šta stvarno rade. Nekada su ljudi vjerovali da je čovjek što je obrazovaniji, ima više titula, što je na višem položaju istovremeno savršeniji kao ljudsko biće. Samoupravljanje je pokazalo da to nije tačno, a dobri poznavaoci judske prirode znali su to od ko zna kada. Međutim, sada su to mogli da prepoznaju i najobičniji ljudi.

    Ono što me posebno interesovalo je zapažanje do koga sam došao posmatrajući nas psihologe na raznim sastancima - kojih je bilo u izobilju. Kod nas sam vidio istu nezrelost, nerazumijevanje života, pohlepu, agresivnost, rivalstvo, sebičnost, trčanje za lažnim vrijednostima, netoleranciju i nesposobnost podnošenja frustracija; nesaglasnost i u najvažnijim stručnim znanjima. Imao sam utisak da se po sposobnostima razumijevanja života i upravljanja sobom ne razlikujemo od onih osoba koje nemaju psihološko obrazovanje. Osim toga, zapažao sam da smo mi psiholozi bili često i nepravedni: olako smo druge etiketirali, kao na primjer, on je šizoidan, on je nezrela ličnost, on je oralno zavisna ličnost i slično da bismo dokazali da smo u pravu, da smo jači. S druge strane često smo objašnjavali pojave iz života psihološkim frazama da bismo se zaštitili od suočavanja sa vlastitim neznanjem. Nismo bili svjesni da sve ono što smo usvojili kao psihološko zanje, u stvari nije bilo znanje. Ali bili smo mladi, a glavna odlika mladosti je prolazna sreća koja je plod neznanja i snova.

    Početkom osamdesetih godina, neke "slučajne" okolnosti učinile su da sam se uključio na kurs za obuku iz psihoterapijske metode koja se zove transakciona analiza. Kurs je održavan u Zagrebu, a vodila ga je dr Tijana Mandić. Sastanci su bili jednog vikenda u mjesecu, a druženje je trajalo skoro tri godine, naravno sa ljetnim prekidima. Tu sam prvi put "vidio", imao utisak da neko u psihoterapiji nešto radi, a da zna šta radi, zašto baš tako radi i da zna koje promjene kod pacijenta očekuje. Osim toga tu sam prepoznao neka znanja koja mi pomažu da razumijem svoje postupke i da razumijem ono što se dešava u odnosima između roditelja i djece, supružnika, ljubavnika, prijatelja, poslovnih saradnika, potčinjenih i nadređenih i dr. Privlačnost toga znanja bila je u tome što ono može da se doživi, prepozna na sebi, a takva znanja pomažu da unaprijedimo svoj život.

    Bio sam "ponesen" tim novim znanjem i iskustvom, primjenjivao sam ga, osjećao sam da je značajno, osjećao sam da sam se na izvjestan način promijenio, da se osjećam kompetntnijim u radu s pacijentima, a u to vrijeme je i jedan lični problem nekako iščezao. Naime, često sam se, i to u važnim situacijama, osjećao veoma neprijatno sam sa sobom, kao na primjer, kada se nađemo u veoma toploj prostoriji u veoma prljavoj odjeći i tu moramo da ostanemo izvjesno vrijeme. To osjećanje je na neki način nestalo. Ipak nisam osjećao da je transakciona analiza nešto poslednje što sam otkrio. To novo što sam spoznao pridodao sam onom što sam već imao. Mada su transakcionisti govorili kako u radu možemo da koristimo sva druga znanja i iskustva korisna za psihoterapiju, "ali da uvijek moramo da mislimo transakciono" sve više sam uviđao da je transakciona analiza samo parcijalno znanje koje je nepovezano sa opštim znanjem o čovjeku i položajem čovjeka u svijetu.

    U maju 1991. godine učestvovao sam na Intenzivu prosvjetljenja, koji se održavao u povećoj napuštenoj kući oko dvadeset kilometara od Kopra, a vodio ga je Živorad M. Slavinski. I okolni Slovenci smatrali su da se na tom mjestu okupljaju veliki čudaci, ako ne i ludaci. Ali, stvarno, to su bili obični ljudi. Bilo nas je oko šezdeset, oba pola, od 18 do 70 godina, najrazličitijih zanimanja, čak oko pedest posto iz oblasti tehničkih nauka. Neki od učesnika su već više puta bili na Intenzivu, a bilo je slučajeva da su učestvovali i roditelji i djeca. Intenziv je trajao tri dana, radilo se cjelodnevno, a pravila su bila: spavanje u vrećama za spavanje, pušenje zabranjeno, ishrana veoma vegetarijanska i nije bila dozvoljena verbalna komunikacija među članovima grupe u toku boravka. Rad se sastojao u tome što su učesnici na instrukciju, koja je stalno bila ista, imali zadatak da zatvorenih očiju nastoje da dožive određene vizije, da ih zapamte i opišu paru sa kojim su radili. Radilo se u parovima, a uloge su se mijenjale svakih pet minuta.

    Bilo je tu učesnika koji su isticali da su na nekim prethodnim Intenzivima doživjeli, poneki i više puta, prosvjetljenje. U razgovoru nisam imao utisak da su to prosvjetljene osobe, bar prema onome što sam znao o prosvjetljenim, a sam nisam imao iskustvo u toku rada koje bih mogao da nazovem prosvjetljenjem. Naprotiv, nisam bio fasciniran tim radom. Nekako me mučila jednoličnost, ali greška je bila u meni. Ipak, to je bilo prvi put da učestvujem u takvoj vrsti rada i kasnije se pokazalo da je to bio značajan događaj na mom putu. Prvo, budući da je u toku rada bilo zabranjeno pušenje, pet dana prije odlaska na Intenziv prestao sam da pušim, jer bi inače bio nervozan, a time i manje sposoban za rad u grupi. Kako sam tada odlučio - tako je i sada. Osloboditi se jedne navike znatno povećava mogućnost da se oslobodimo bilo koje druge navike ako to poželimo.

    Drugo, tada sam se prvi put nekoliko dana hranio vegetarijanskom hranom i u to vrijeme imao sam kratkotrajan intenzivan doživljaj kako, se u najmanju ruku, čudno ako ne i budalasto hranimo. Međutim, po povratku, nastavio sam po starom, ali nešto je ipak bilo novo. Od tada sam počeo više da razmišljam o tome šta jedemo, šta jedu monasi, a šta ljudi koji se takmiče na vašarima ko će pojesti više mesa, bureka, kobasica, ćevapa, ribljih paprikaša i ko će popiti više piva, šta jedu takozvani mezetari, a šta uzvišeni - duhovni ljudi. Sve više sam vidio da način ishrane govori o ličnosti svake pojedinačne osobe, o njenom znanju i o tome koliko je odrasla kao biće - o njenoj zrelosti. Razmišljao sam o stomaku kao čudu u kojem se hrana koju jedemo pretvara u snagu, misli, emocije, seksualnu energiju, ljubav. Osim toga, čitajući raznu literaturu više sam obraćao pažnju na one dijelove u kojima se govori o ishrani. Naročito me interesovala mudrost ishrane starih naroda. Pet godina nakon Intenziva kod mene su nastale značajne promjene u ishrani, pijenju i uopšte u navikama vezanim za hranu. I to traje i do danas.

    Treće, budući da u toku rada na Intenzivu nije bila dozvoljena međusobna verbalna komunikacija, to je za mene bilo značajno iskustvo. Prvi put sam na izvjestan način živio monaškim životom, ili "namirisao" šta znači monaški živjeti. Moj je utisak da je u grupi, iako nije bilo verbalne komunikacije, sve fantastično funkcionisalo, i da se zadatak koji je grupa imala jedino tako mogao da obavi. Imao sam utisak da bi u tim uslovima verablna komunikacija stvorila sasvim drugu atmosferu u odnosima među članovima grupe i u odnosu prema zadatku, te da bi takva atmosfera onemogućila rad. To iskustvo me podstaklo da kasnije obratim više pažnje na vlastiti i na govor drugih osoba. Došao sam do zaključka da najčešće nismo svjesni značenja vlastitog govora, naročito da nismo svjesni kako drugi doživljavaju ono što im govorimo i da je u tome razlog što često jedni drugima postajemo "vruća ringla". Često sam u radu prepoznavao da je život mnogih porodica pretvoren u "pakao" zbog toga što njihovi članovi nisu svjesni značenja riječi koje jedni drugima upućuju. Posmatranjem i proučavanjem spoznao sam da rad na usavršavanju sebe možemo započeti baš usavršavanjem vlastitog govora i da taj rad može da dovede do usavršavanja mnogo čega drugog kod nas.

    Četvrto, Intenziv je za mene bila prva prilika da sam uložio malo veši napor da vizualizujem, da nastojim da vidim slike iako su mi zatvorene oči. Kako je vrijeme proticalo, vizije su bile sve bogatije, boje raskošnije, počeo sam da gledam "male filmove". Nije tu bilo nekih senzacionalnih doživljaja, ali sam bio začuđen slikama divnih predjela i raskošnih boja. Da li su ti doživljaji bili začetak onih koji su se kasnije pojavili ne znam, ali nakon rada jedne vrste vježbi povećanja svjesnosti pojavili su mi se vizuelni doživljaji koje ranije nisam imao. Čim bih zatvorio oči, u specifičnim situacijama, počeo bi se odvijati, uvijek na isti način, mali film. Bile su to transformacije uvijek istih oblika i boja kao u kaleidoskopu. Nekoliko puta taj mali film sam gledao u hodu otvorenih očiju - slike su bile oko pola metra ispred mene.

    Kasnije su ti doživljaji iščezli, ali su se pojavili novi. Počele su mi se, u polubudnom stanju, pojavljivati vizije predjela, najčešće u raskošnim jesenjim bojama, ali i zimski i proljećni pejsaži, vizije mora, rijeka, planina, potom vizije crkve okružene masom ljudi i to u posebnim ambijentima, slike geografskih karti i sl. Zatim likovi najrazličitijih osoba: od uzvišenih ličnosti - svetaca, mudraca, do ljudi različitih rasa i kultura. Ponekad sam vidio vlastitu sliku, ponekad su osobe, koje sam nakon viđenja njihove slike, nazvao telefonom, govorile da su se upravo spremale da me nazovu, a ponekad sam vidio sliku sasvim nepoznate osobe koju bih poslije nekoliko dana susreo. Nisu to bile nejasne, već sasvim jasne slike u divnim bojama. Osim toga, imao sam vizije neobičnih predmeta najsavršenije izrade: gradska vrata izuzetno ukrašena, neki posebni predmeti meni nepoznate namjene i simbolike, prostorije ukrašene izuzetnim predmetima i portretima. Ponekad je bilo pisanih poruka koje nikad nisam mogao da pročitam. U nekim slučajevima tok događaja je pokazivao da su vizije u stvari najavljivale ono što će se dogoditi, bio sam zadivljen načinom na koji mi je nešto najavljivano. Međutim u najvećem broju slučajeva nisam mogao povezati vizije koje sam imao sa onim što se dešava. Mada znam da je to iskustvo veoma skromno u odnosu na iskustvo koje postižu oni koji dugotrajno i sistematski, sa znanjem i pod vodstvom učitelja, rade na usavršavanju sebe, te vizije za mene su značajne i donijele su veliku promjenu u moj život, pokazale su mi da nije realnost samo čulni svijet, da postoje i drugi svjetovi, pomogle su mi da shvatim šta znači svijet i svjetovi. Vizije su me navodile da postavljam pitanja o tome kako mogu da vidim slike stvari, predjela ili osoba koje nikad ranije nisam vidio, kako mogu da vidim zatvorenih očiju, otkud dolaze te slike, da li se one nalaze u meni, da li ih proizvodi mozak, ili mi ih neko šalje, kako mogu da vidim sliku nepoznate osobe nekoliko dana prije nego što je susretnem. Takva iskustva mijenjaju doživljaj mnogo čega u životu. Dakle, vizualizacije na Intenzivu nastavile su se vježbama širenja svjesnosti, meditacijama i doživljajem vizija koje mi govore da u nama ima mnogo šta više nego što mislimo, da su mnoge naše sposobnosti neotkrivene i da postoje neki uslovi u kojima se one pojavljuju.

    Putovanje u Izrael, Egipat i Grčku, obilazak Svetih mjesta, viđenje spomenika staroegipatske i starogrčke kulture pomoglo mi je da postanem svjestan vlastitog neznanja o mnogo čemu i podstaklo me da pročitam divne knjige koje su mi proširile znanje o starim civilizacijama, istoriji čovječanstva, svjetskim religijama i istorijama mnogih uzvišenih ljudi iz bliže i dalje prošlosti. Ali, početkom rata počele su da mi "dolaze" knjige - poneke na neobičan način. Bilo je i takvih koje su me, na izvjestan način, godinama "prisiljavale" da ih pročitam. Kaže se da kada je učenik spreman učitelj će već sam da se pojavi, pa isto tako moglo bi se reći da kada je čitalac spreman knjiga će već sama da se pojavi. Vrijeme rata bilo je vrijeme kada sam najviše čitao i najintezivnije učio, a na taj rad jedino me podsticala zainteresovanost i oduševljenje istinama koje sam susretao u toj literaturi. Naročito su me interesovala znanja do kojih su došli fizičari koji se nastojali da odgonetnu od čega je sazdan ovaj svijet, koja je osnovna "ciglica" od koje je sve sačinjeno, interesovalo me ono što se moglo pročitati o svjetovima u višim i nižim dimenzijama, interesovao me je poredak u univerzumu, zakoni koji u njemu vladaju i njihov uticaj na život čovjeka. U jednom trenutku osjetio sam da svo moje znanje ima neki okvir, da znam "odakle što dolazi " i "gdje šta pripada". U tom periodu na nov način sam doživio pojmove "znati" i "razumjeti", pa sam tako postao znatno svjesniji naše povezanosti i zavisnosti od svijeta u kome živimo, postao sam svjestan da sami možemo da određujemo i dobre i loše zakone pod čiji uticaj potpadamo tokom života. To mi je pomoglo da razumijem šta znači da ne možemo da "činimo", da se naš život odvija mehanički, zatim da spoznam kako se naše "ja" mijenja iz trena u tren, iz situacije u situaciju, i što je najvažnije postao svjestan da čovjek može vlastitim naporom da širi vlastitu svjesnost i na taj način da usavršava svoj život i postiže više nivoe postojanja. Istovremeno sa tim spoznajama došlo je do stvarnih promjene u mom životu; u onome što se zove ambicije, u novom viđenju zamke zvana želja, u odnosu prema posjedovanju, u viđenju značaja prijateljstava i druženja, u novom viđenju svega onoga za čim obično težimo u životu - odnosno do jasnijeg viđenja zakona koji određuju život običnog čovječanstva; vidio sam masovnu glad za priznanjem i da tu glad najčešće nastojimo da zadovoljimo na način koji nas nikada ne dovodi do cilja; jasnije sam vidio šta je dobro a šta zlo; vidio sam da je dobro samo ono što omogućuje da rastemo kao ljudska bića i da ljudi ne mogu da odrastu čineći loša djela, a sve to omogilo mi je i da na nov način vidim na koji način možemo pomoći onima koji pate od psihičkih smetnji. Sva ta iskustva omogućila su mi da mogu, ne da kažem da pretpostavljam, mislim ili vjerujem, nego da mogu da kažem da znam da svaki čovjek može da unaprijedi svoj život, postigne više nivoe postojanja samo ako u nekim okolnostima ili psihoterapiji doživi buđenje koje će ga pokrenuti da sam traga za znanjem o sebi i svijetu. U svim drugim slučajevima psihoterapija, ove ili one vrste, služi samo da pomogne pacijentu da sačuva laž o sebi - koje se očajnički drži. Ali i taj rad je izuzetno koristan, jer za mnoge osobe izgubiti laž o sebi znači izgubiti i ono malo sreće što imaju, doživjeti "slom živaca", ili čak potpuno poludjeti. Ali, treba reći da je veoma značajno da psihoterapeut zna šta zapravo radi, da je velika razlika između psihoterapeuta koji zna šta radi i onoga koji toga nije svjestan.

    Na kraju, mogu da kažem da sam srećan što me život susreo sa znanjima i istinama koje sam prepoznao, ali isto tako mogu reći da je moje znanje u odnosu na vlastito neznanje beskrajno malo i da sve češće i sve glasnije molim: Gospodaru, povećaj mi znanje!

    Čitalac može da pomisli kako je ova kratka ispovijest podstaknuta taštinom. Šta je tu je. Toliko je osoba meni ispričalo svoju životnu priču, pa možda i ja imam to pravo, a možda je i red da to učinim. Ipak, želim da kažem da je ono što me je podstaklo na ovu malu ispovijest neko predosjećanje da bi ona možda mogla ponekog čitaoca navesti da prepozna znanja, da shvati da postoje znanja koja su lijek za dušu, eliksir od kojih se duša budi, raste i oslobađa. Ta znanja kruže ovim svijetom od neznanih vremena zaklonjena neznanjem, poluznanjem, zabludama i lažima i pravo je čudo da tako malo ljudi ima sreću da ih tokom svoga života susretne i prepozna. Nešto od tih znanja nalazi se u mojim prethodnim knjigama, a ponešto i u ovoj.

Neka te Bog voli!